Maza nije bila samo pas, bila je ličnost upakovana u najlepše sivo krzno. Njene oči - jedno toplo braon, a drugo neustrašivo plavo-braon - bile su prozor u svet koji je razumela bolje od bilo koga. Bila je tvrdoglava na onaj simpatičan haskijevski način, ponosna, a opet beskrajno privržena svojoj porodici.
Bila je pravi "umetnik bekstva". Zidovi za nju nisu bili granice, već izazov koji se preskače u jednom dahu. A njena snalažljivost sa kapijom ostaje legenda - bilo joj je dovoljno samo malo nepažnje i 2 centimetra. Ako kapija nije bila zatvorena do kraja, koristila bi tu minimalnu pukotinu da njuškom, polako i strpljivo, otvori tešku metalnu kapiju i krene u svoju solo avanturu.
Od tih njenih nestašluka do mirnih trenutaka u dvorištu, svaki dan sa njom bio je priča za sebe. Prošli smo kroz sve - kroz sreću, kroz tugu, kroz planove za budućnost. Bila je tu da me podseti da usporim, da udahnem i da se radujem svakom novom danu, čak i onom koji bi počeo njenim preskakanjem zida.
Uz nju sam naučio da se najdublje stvari govore bez ijedne reči. Naučila me je strpljenju dok smo se borili sa njenim "bubicama" i bezuslovnoj vernosti koja ne traži ništa zauzvrat osim malo pažnje i mesta pored nogu. Ostavila je šape duboko utisnute u moje srce, učeći me da je ljubav jedina stvar koja nikada ne umire.
Danas, Maza više ne oseća umor ni bol. Verujem da negde tamo, na nekim nepreglednim snežnim poljima, ponovo juri onom svojom brzinom, slobodna i vesela. Iako fizički nije tu, ona je pokretač svega ovoga - svake linije koda na ovom sajtu i svake šape kojoj ćemo pomoći. Maza je zauvek tu, čuva nas odozgo, dok kroz ovaj sajt čuvamo uspomenu na nju i sve naše nebeske šape koje nas čekaju s druge strane duge.